Jedno od generalnih obilježja romantizma kao umjetničke epohe – buđenje nacionalne svijesti, nije zaobišlo ni Mostar. Tako svoj prvi nastup Hrvatska glazba Mostar bilježi 17. svibnja 1890. godine, kada su svirali neke od najljepših i najemotivnijih hrvatskih budnica: „Prosto zrakom“, „Carevka“, „Banovci“,...
Nastala u okviru Narodnog pjevačkog društva (kasnije zvanog Hrvoje), Hrvatska glazba Mostar prešla je dug i trnovit put, suočavajući se s nedostatkom adekvatnih prostorija, deficitom kadra, ratovima koji potresaju Balkan i Europu, zabranom imena i djelovanja, financijskim krizama, nerazumijevanjem i neprihvaćanjem vladajućih struktura. Sve je to Glazba prebrodila. Nakon posljednjega, domovinskoga rata Hrvatska glazba Mostar je obnovljena, pretežno od članova vojnoga orkestra Hrvatskog vijeća obrane, te se doima feniksom, mitološkim bićem koje se rađa iz vlastitoga pepela.
Kažu da povijest pišu pobjednici. No, jednako tako kažu i da se povijest, ta učiteljica života, ponavlja. Hrvatska glazba Mostar danas postoji i preživljava zahvaljujući samo i isključivo ljubavi, vremenu, trudu i upornosti svojih glazbara.
Park Zrinjevac, 17. svibnja 2016. godine. Predvečerje kakvo zna biti samo u Mostaru, u mjesecu svibnju. Zrak već miriše na ljeto i cvijet lipa, nebo je plavo i nježno, tek se po obzoru Huma i Veleža mreškaju crvenkasti oblačići, okupani Suncem koje zalazi. Penzioneri šetaju, zadubljeni u neke svoje teme. Mlade majke su izvele djecu na igranje, pričaju o sniženjima i visokim cijenama tek pristiglog povrća. Nijedna klupa nije slobodna. Odjednom se začuju koraci, uvježbani, ujednačeni, uigrani. Crvene odore sa zlatnim trakama, beretke na glavi, odsjaj limenih instrumenata. Stazom se približava Hrvatska glazba Mostar. Slavi svoj 126. rođendan. Poredali su se u savršenu formaciju, gledaju u svoga vođu, jedan brzi udah i koncert započinje. Koračnice, popularne pjesme, rock hitovi, klasična glazba. Nemoguće je opisati raspoloženje koje vlada u parku. Djeca plešu, ljudi snimaju, slikaju, aplaudiraju. A glazbarima gore oči. Gore im za sve dane što su iza njih, za svaku odrađenu probu, za svaki koncert, za svaku notu, za svaku skladbu, za svaki dan u kojem su se pitali ima li sve smisla i do kada se više uopće boriti. Na kraju koncerta jedan tihi glas se obraća okupljenom mnoštvu. Dado Zadro, čovjek koji godinama uspijeva nemoguće, govori da su se oni okupili posebnim povodom, da slave svoj rođendan i da daruju ovaj koncert svome gradu. „A gdje vam je torta?“, začuje se jedan dječji glas i pokrene salvu smijeha i aplauza.
Nema torte za Hrvatsku glazbu Mostar, ona već godinama ne dobiva svoj dio kolača. Sluh za kulturu u ovome gradu odavno je na upitnome ili nepostojećem nivou. Sramotno je da se za Hrvatsku glazbu Mostar gotovo ništa nije promijenilo od onoga perioda kada nisu bili poželjni u ovome gradu. A, moglo se. Sramotno je da nemaju kvalitetne instrumente, stalnoga dirigenta, naknadu za nastupe, putovanja, gostovanja, notni materijal. Sramotno je da se najstariji puhački orkestar u Bosni i Hercegovini sveo na prosjački štap. No, gdje prestaje logika, gdje prestaje razum, gdje prestaju zakoni i odredbe, tu negdje otprilike počinje ljubav. Počinje prkos i počinje onaj poznati hercegovački inat.
Hrvatska glazba Mostar danas broji otprilike trideset aktivnih članova koji su formirani u sekcije limenih i drvenih puhača i udaraljki. Orkestar formalno čine s desna na lijevo prvi,drugi i treći klarineti, tenor i alt saksofon, prve i druge flaute, piccollo flauta, prve i druge trube, tube, tromboni i udaraljke. Orkestar neformalno čini otprilike trideset ljudi koji odbijaju reći kulturi laku noć, koji svoje današnje djelovanje opisuju kao preživljavanje, pokušaj, uzalud vam trud svirači – za drugog su pare zelene, borba s vjetrenjačama, a potom usne razvuku u široki osmijeh i kažu „ma, čista ljubav“, koji daju sebe u cijelosti, koji žrtvuju svoje vrijeme, obitelji i poslove, koji su toliko uporni da postaju pomalo neshvatljivi, koji su zajedno rasli i odrasli, smijali se i plakali, padali i ustajali se, borili se i opstali.
Bliži se prosinac i tradicionalni Božićni koncert Hrvatske glazbe Mostar. Predivni aranžmani maestra Kalogjere, I saw mommy kissing Santa Claus, Jingle bells, White Christmas,... Sve će se to ponovno razlijevati galerijom kraljice Katarine u Kosači, u publici će biti samo draga i nasmijana lica, odore Glazbe će ponovno blistati, osjećat će se ona poznata i prijateljska toplina. I svi će u publici čekati Radetzky marš, remek djelo Johanna Straussa, prepoznatljivi i neizostavni pečat Hrvatske glazbe Mostar. Godinama njime završavaju svoje božićne koncerte, godinama ih publika prati svojim dlanovima u ritmu, u forte-u i pianu, zastane na triu, pa se ponovno entuzijastično uključi na reprizi. I godinama se upravo u tome trenutku svi članovi Glazbe, sva publika, obitelj i prijatelji prisjete zašto se bore i zašto ne odustaju. Zato što je Hrvatska glazba Mostar tradicija. A smrt tradicije donosi smrt kulturi.
Navodno su u Drugome svjetskom ratu britanskoga premijera, Winstona Churchilla, savjetovali da zbog posebne situacije i velikih vojnih potreba i troškova ukine proračun za kulturu. I navodno je on na to odgovorio „A, za što ćemo se onda boriti?“.
Povijest pišu pobjednici, neka bude istina. No, ponekad, povijest pišu i oni kojima nije predodređeno da budu pobjednici, ali oni ne žele pristati ni na što manje.
uhakud.info