Voditeljica hodočašća je bila s. Ljilja Pehar, koja nam je stalno podsvješćivala da je Milosrdni Isus Vođa ovog hodočašća.
Veselo društvance je krenulo u večernjim satima iz Tomislavgrada, preko Posušja, Širokog Brijega i Mostara do Sarajeva ka Vukovaru, našoj prvoj stanici i cilju.
Dolaskom u Vukovar u rane jutarnje sate, posjetili smo franjevačku crkvu Sv. Filipa i Jakova, gdje nas je sa toplpm dobrodošlicom pozdravio gvardijan fra Ivica Jagodić. Nakon uvodnog govora o povijesti grada Vukovara, te o njegovim teškim danima u vrijeme obrane u Domovinskom ratu, slavili smo svetu misu. Iako svi pospani i umorni nitko nije trepnuo više od pet puta u minuti, posebno nakon propovijedi o farizeju i cariniku u hramu, gdje smo se mnogi i pronašli pa je skrušenost time bila još i veća.
Nakon sv. mise u dvorani u sklopu crkvenog dvorišta, gledali smo film o stradanju i svim patnjama koje je prošao „grad heroj“ u najgorim godinama svoje povijest. Dvorana se ispunila uzdasima i jecajima svih koji su gledali, jer kako ostati ravnodušan?!
Dalje smo po sunčanom i lijepom vremenu krenuli put bolnice gdje nas je srdačno dočekala voditeljica muzeja gđa. Soldo koja nas je provela podrumskim prostorijama gdje su u zadnjim danima opsade bili smješteni civili i djeca zajedno sa ranjenicima. Dok smo čekali red za obilazak, u predvorju bolnice smo upoznali zlatnu mladež Dubrovnika, umirovljenike koji su kao i mi došli u obilazak Vukovara i lijepe Slavonije.
U podrumskim prostorijama Vukovarske bolnice vjerno je rekonstruiran život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom višemjesečne opsade grada (25. kolovoza – 18. studenog 1991.). U tom je razdoblju gradska bolnica postala ratnom bolnicom koju je agresor sustavno bombardirao i uništavao.
Multimedijski muzejski postav prikazuje ratna zbivanja unutar bolnice tijekom jeseni 1991. Zidovi hodnika između stare i nove bolnice obloženi su keramičkim pločicama koje su korištene za zapisivanje dnevnih događaja bitke za Vukovar, s naglaskom na događajima u bolnici. Na pločicama su ispisana i imena ubijenih djelatnika bolnice i svih onih koji su usmrćeni na Ovčari i drugim lokacijama te imena osoba koje se još i danas vode kao nestale. Snimke pada bolnice u okupatorske ruke, 18. studenog 1991., prikazuju se na ekranu.
Prostor atomskog skloništa, u ratu najsigurnijeg dijela bolnice, prezentiran je izgledom i funkcijom iz vremena bitke za Vukovar.
Na krevetima su stilizirani likovi pacijenata kao nijemi svjedoci tragedije. Prikazani su različiti prostori improvizirane bolnice: šok-soba, soba za rodilje, trudnice, novorođenčad, ranjenike, prostori za medicinsko osoblje, ljekarna, kuhinja i servisne prostorije - mjesta gdje je započinjao i završavao život, na udaljenosti od samo nekoliko metara.
U nizu manjih prostorija su slušaonice u kojima se mogu čuti i vidjeti poetska izvješća novinara Siniše Glavaševića, snimka i razgovor s ranjenikom samo nekoliko sati prije njegova smaknuća, sjećanje preživjelog ranjenika i njegov opis zbivanja nakon odvođenja iz bolnice..
Poslije bolnice put nas vodi na vukovarsko Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, gdje smo u Aleji branitelja na grobu pok. generala Blage Zadre sreli njegovu ženu Katu s kojom smo se zajedno pomolili za pokoj duše njenog muža i sina, a potom se prigodno i fotografirali.
Potom smo posjetili Ovčaru, mjesto stradanja hrvatskih vitezova i civila, koji su nakon bolnice odvedeni u hangare na Ovčari, gdje su nakon zvjerskog premlaćivanja odveli one preživjele i tamo ih pogubili, zatrpavši ih u masovnu grobnicu, njih oko 264.
U znak sjećanja na njih posađen je isti broj i čempresa odmah pokraj spomenika koji je podignut 1998. godine, djelo Slavomira Drinkovića, u obliku crnog obeliska sa urezanom grlicom u nje.
Nakon zajedničkog objeda u restoranu Ban, krećemo put najistočnijeg grada Hrvatske, put Iloka. Grad bogat kulturnim naslijeđem ističući se posebno crkvom Sv. Ivana Kapistranskog, mamio je divljenje u očima naše ekipe.
Posebno nas je mirisom privukao poznati iločki podrum sa najboljim vinima u Domovini pa i šire, koji su prošli nepcima svjetske elite pa onda je bio red da prođe i našim. Uz srdačnu dobrodošlicu domaćina, koji je pogrešno mislio da smo neka druga ekipa najavljenih Hercegovaca, pa nas je valjda zato tako srdačno i primio, uronili smo u sve blagodati iločkih vinograda. Nakon početnog degustiranja Traminca i kušanja uštipaka, skakućući smo krenuli prema podrumima u daljnju degustaciju. Poslušavši svu povijest vinskih podruma, svi smo polako u ritmu i složno odskakutali prema autobusu, zaboravivši pri tome ceh koji je trebalo platiti. Vino je tako fino djelovalo na nas da smo se osjećali više nego domaćinski pa smo tako i zaboravili svoje obveze, jer kao što rekoh, bili smo srdačno primljeni pa čemu onda odmah računanje i podmirivanje računa? Naš duhovni vođa je to protumačio kao Božje proviđenje, pa nije bilo potrebe da to negiramo, jer na kraju krajeva i živimo od njegove providnosti. Ipak, da ne bude do nas, izmolili smo koji Očenaš za gospođu koja nas primila, jer je i sama izrazila želju da joj tako platimo pa smo morali poslušati.
Na povratku kroz Vukovar idemo na trpanjsku cestu, Spomen Dom našeg Blage Zadre, a potom uz molitvu Božjem milosrđu i pjevanje Gospina Plača, putujemo ka Đakovu gdje smo bili smješteni u centru prelijepog grada. Ujutro smo slavili svetu misu u jednoj od najljepših katedrala u Europi. Obilazak grada je slijedio nakon toga, a cijelo vrijeme puta grijalo nas je sunce i Gospod sa svojom providnošću.
U Đakovu smo posjetili još jedan dragolj, koji taj grad čini još ljepšim, a to je crkva i samostan Milosrdnih Sestara Svetog Križa, koje su nas srdačno dočekale, ugostile i pružile nam kratku okrjepu. Divno je bilo vidjeti sestre, koje nam se raduju,… i pri ispraćaju uz mahanje blagoslivlju.
Što nam je ostalo još za posjetiti, pitate se sigurno. Pa to je bio šećer na kraju, ništa drugo doli posjet sestrama Karmelićankama u karmel svetog Josipa u Đakovačkoj Breznici. U velebnom zdanju u svojoj slobodi, koja nama posjetiteljima nije bila baš jasna, dočekale su nas nasmijane sestre radosnih očiju i lica. Nakon toga nam je svima, više-manje, bilo jasno da zapravo naša „sloboda“ je zatvor, a njihova zatvorenost je prava sloboda, jer samo život u potpunosti posvećen Bogu i molitvi daju pravu i istinsku slobodu. Nakon razgovora, molitve, druženja i degustacije najboljih kolača, preporučivši se u molitve sestara, ponovo se vraćamo u Đakovo na ručak, a potom krenuli smo put Hercegovine, ali bez naše voditeljice, s. Ljilje, koja je ostala u Đakovu, jer je slijedio seminar posta, molitve i šutnje za Slavonce. Ona nas je svim srcem preporučila vodstvu Milosrdnog Isusa.
Uistinu, Milosrdni je bio s nama!!!
Što reći za kraj doli, hvala Milosrdnom Bogu i da se ponovi čim prije sljedeće hodočašće. Božji blagoslov i s nadom da ovo postane tradicija!
Podsjetimo, UHAKUD u BiH od 10. do 11. ožujka 2018. godine organizirao je hodočašće u Slavoniju. Tijekom boravka u Slavoniji posjetili su Vukovar, Ilok, Đakovo, Đakovačku Breznicu (klauzurne sestre karmelićanke), kao i neka druga vrlo zanimljiva mjesta i svetišta.
Cilj UHAKUD je očuvanje nematerijalne kulturne baštine Hrvata BiH kao segmenta kulturnog identiteta jednog naroda. Za postizanje tog cilja određene su aktivnosti koje u godišnjim planovima provodi Udruga. Uz programe edukacije, izložbi, koncerata, smotri folklora, organiziraju se duhovno obnove i druge manifestacije. Jedna od brojnih novina je i hodočašće koje je po prvi put organizirala Udruga.
TEKST: Frano Baković
FOTO: Matea Šarić & Ivana Stanić
uhakud.info