Piše: Josipa Miljko
Ja sam sretna, imam sve u životu. Što čovjeku još treba? Vjera? Pa ja imam vjeru, ja vjerujem u Boga, ja sam prava kršćanka, meni ovo ne treba! Nakon nekog vremena, mjesec ili dva, pojavili su se neki problemi, neke misli, lutanja, pitanja u mojoj glavi. Neki inače sitni životni problemi koje čovjek u svojim očima uveća kada nema stvarnih problema. Gdje pronaći odgovore? Razmišljala sam dosta, svaki dan, a i noći su postale kao dani. Stalno sam bježala od ideje o seminaru, javljao se neki strah. Onaj strah koji je usađen u svakog čovjeka, strah od nepoznatog ili možda promjene. Hvala Bogu, odgovori koje sam željela bili su potrebniji i uspjeli su nadjačati strah. Prijavila sam se i moj strah je odjednom nestao. Dogovor je bio da se nađemo nakon Svete mise kod Gospinog kipa, te se svi zajedno uputimo do Domus Pacisa. Smjestili smo se po sobama i spustili na zajedničku večeru. Večera mi se posebno svidjela, ne zbog prekrasne hrane ili dekoracije stola kao obično, nego zbog našega zajedništva. Pravilo je da se nitko ne ustaje od stola prije nego svi završe s objedom.S obzirom da u Domus Pacisu postoji kapelica klanjanja, imali smo cjelonoćno klanjanje pred Presvetim, a sate klanjanja odredili smo na našem prvom susretu poslije večere i upoznavanja.
U 22:00 sata krenuli su naši sati pojedinačnog klanjanja pred Presvetim. Otkad sam stigla u dom, samo sam razmišljala o tom satu, postavljala sam si pitanja: Što da radim sat vremena dolje? Nekada mi i Sveta misa od sat vremena traje predugo, a cijelo vrijeme je prožeta molitvama, pjesmama i propovijedima uz svećenika i ostale vjernike. Kako ću sada, sama moram izdržati sat vremena: Bog, ja i nitko više. To je bio prvi sat vremena u mom životu koji je trajao 10 minuta, začuđujuće kratko. Nevjerojatno je da mi je vremena nedostajalo.
Drugi dan
U 6:00 sati smo se uputili prema brdu ukazanja. Mislim da smo svi bili pod dojmom cjelonoćnog klanjanja, rijetko smo progovarali, osjećao se toliki mir i neka svježina u našim srcima.
U 8:00 sati bio je doručak nakon kojeg smo se uputili prema samostanu Školskih sestara franjevki u Miletini, gdje su nas vrijedne časne sestre srdačno primile. S. Nera pokazala nam je izložbu slika koje je sama učinila, te nas provela kroz kapelicu Rana sv. Franje i ispričala o mučeništvu s. Regine. Zanimljivost ovog samostana je djelatnost kojom se sestre bave, one, naime, prave hostije. Osobito me iznenadila isporuka hostija za Hercegovinu. Pitala sam se, zar je toliko hostija potrebno, zar toliko ljudi primi hostiju u tijeku tjedan dana? Razmišljala sam i pokušavala se sjetiti kada sam ja zadnji put primila hostiju, mislim da je sigurno prošlo pola godine, možda od Božića. Sjetila sam se riječi svećenika, da kroz hostiju primamo tijelo Isusa Krista. Isuse, zar te tako olako odbacujem? Dobila sam odgovore odmah nakon sat vremena na zajedničkoj Biblijskoj meditaciji u kapelici, na tankom papiriću bijaše pisano...
(Iv 8,1-11)
A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.
A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ona reče: „Nitko, Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Iz ovog teksta svatko je odabrao rečenicu koja mu se najviše svidjela i rekao ono što ga na osobit način dotiče, kako se trenutak moga govora približavao, otkucaji moga srca su se pojačavali, znala sam da neće proći bez suza! Da sam bila sama u tom trenutku, jecala bih od boli što mi spopade dušu. Ali nekako, vidjevši da svi imamo iste muke, boli i suze... bijaše mi puno lakše... osjećala sam veliku jednakost u prostoriji. Svi smo bili potpuno jednaki, bez oklopa i maski. Zar te nitko ne osudi? „Nitko ,Gospodine.“
U večernjim satima imali smo posebno svjedočanstvo dva brata blizanca iz Vukovara, Krešimira i Domagoja. Zadivila nas je njihova jednostavnost i mirnoća dok su pričali o svojim tužnim životima, domovinskom ratu i teškoj sadašnjosti. Ono što oni imaju je nešto na čemu bi im zavidjelo milijarde ljudi. Moć oprosta! Tako mirno ispričati svoju priču punu boli i željeti sve najbolje i najljepše svome „neprijatelju“, oprostiti tako lako! Nevjerojatno!
Nakon toga smo se uputili na Svetu misu u 18:00 sati, a poslje mise na zajedničku večeru. Na večeri smo primili obavijest da ujutro u 5:30 sati krećemo zajedno na Križevac i da će svatko od nas dobiti neku postaju za koju mora pripremiti po rečenicu ili koliko želi za vrijeme svoga klanjanja. Dobila sam papirić na kojem je pisalo „Molitva kod križa“. Jedva sam čekala sat svoga klanjanja, puno rečenica mi se motalo po glavi, željela sam to sve staviti na papir, kada sam stigla dolje pred Presveto, ništa mi nije padalo na pamet, sebe sam mučila da tekst uljepšam, dotjeram, da „zborim mudro“ ali baš mi nije išlo, otvorila sam novi zavjet negdje oko sredine i pročitala u kutu s lijeve strane citat:
„Što oko nije vidjelo i uho nije čulo, čovjeku i ne pade na pamet“... i počela sam mirno pisati..
Molitva kod križa
Što oko nije vidjelo i uho nije čulo, čovjeku i ne pade na pamet. Što Bog pripravi onima koji ga ljube? Kako razumjeti? Da postoji, živio radi nas, umro radi nas, uskrsnuo radi nas. Tko danas još vjeruje u čuda. U surovoj današnjici tako je teško otvoriti sebe i svoje srce, vjerovati u čuda, imati vjeru uopće! Tražimo odgovore, dokaze, uvjerenja, svjedočanstva, sve to da bismo uspjeli probuditi malo vjere u sebi, kada osjetimo tračak vjere od Isusa, tražimo mnoge stvari, a to su opet najčešće neka sitna ili velika osobna čudesa ili uslišenja molitvi. A zašto nam je tako teško povjerovati u njegovo? Isus od nas traži samo jednu stvar: da mu priđemo i otvorimo srce kao djeca. Djeca koja vjeruju u čudesa, radosna i razigrana djeca koja vjeruju u dobro. Dok sam bila dijete jedva sam čekala da odrastem, da napunim 18 godina, da izlazim gdje hoću, s kime hoću, do kada hoću, da položim vozački ispit, imam mali auto, da upišem neki fakultet, da se dobro zaposlim i imam finu plaću, da putujem, obiđem svijet... Sada kad sam sve to prošla i kad sam odrasla, želim samo jedno - biti dijete, veselo, razigrano, pa i nestašno, ali Božje dijete! Često se ti i ja, Bože, igramo „žmure“, nekako sam uvijek ja ta koja se sakriva. Skrivam se iza grijeha, obmana, laži i propusta. A ti si onaj koji me uvijek pronađe, čak nekada kada me ne vidiš iz dubine srca čujem tvoj mirni glas kako me dozivaš, mene i ostalu dječicu uz mene: Hodite k meni, maleni!
Ujutro, u 05:30 sati krenuli smo prema Križevcu... nekako mi se činilo da smo se svi ustali s takvom lakoćom i da smo jedva čekali da krene taj križni put, svatko ga je primio kao svoj osobni. Sve postaje i sva čitanja sudionika duhovne obnove bila su jako dirljiva, teško je bilo ostati ravnodušan, ali kad smo stigli do druge postaje jedna djevojka je mirno izvadila papirić i krenula čitati...
2. ISUS PRIMA NA SE KRIŽ
Stvarno sam se nadala da ću dobiti po treći put 8. postaju (Isus tješi uplakane žene) ili možda 4. postaju (Isus susreće svoju svetu majku). Nekako sam mislila da bi mi odgovarale, da bih mogla pisati o tome. I tako u svom silnom nadanju dobijem 2. postaju – Isus prima na se križ. I pitam se: Bože, što sad ovo, odakle mene s tim, zar nije moja 8. postaja? Ali nisam se htjela brinuti. Baš sam mislila - dobro, nema veze može i ovo, svakako neću ići na Križevac. Ostat ću s Anamarijom i Martinom (prijateljice koje zbog zdravstvenih poteškoća nisu mogle ići na Križevac) , a ako i napišem išta, samo ću njima pročitati. I tako ja s mišlju da nije važno što ću napisati, s mišlju da ću ostati sutra kod kuće, malo duže spavati, dolazim na klanjanje, i na ulazu shvaćam da nemam maramice, ali eto, kao nema veze, neću ni plakati. Izdržat ću ovo malo, malo ću porazgovarati s Isusom i ići spavati. I kako sam kleknula, nisam znala odakle početi. Hoću li pisati svoju postaju ili ću čitati strašni broj 15, koji sam izabrala na susretu malo ranije (broj 15. je iz Knjige 30 dana s Milosrdnim Isusom). I odlučim se za križni put. I u onoj knjižici, kao za inspiraciju, čitam svoju postaju i piše: Nije važno, čini dobro. Ali to me ništa ne dira i ne inspirira. I odlučim čitati strašni broj 15 pod naslovom SOTONA. Strašno, baš mi je bilo strašno izgovoriti tu riječ SOTONA. I kako sam počela čitati, ja shvaćam da ne smijem ostati kod kuće, već moram krenuti na Križevac. Shvaćam da nemam opravdanja, samo me moj strah koči. Strah da neću dobro rasporediti inzulin, hranu, aktivnosti. Da će mi šećer opasti, skočiti ili što ja znam. I onda mi odjednom sine u mislima. Pa, Bože, ti mene zoveš da uzmem svoj križ. I shvaćam da ja svoj križ nisam prihvatila i zagrlila. Shvaćam da sam zapravo samo legla i pustila da me križ pritisne, poklopi. Shvaćam sada, Gospodine, da se ja svoje bolesti bojim, shvaćam da ograničavam samu sebe. Shvaćam da ne pokušavam riješiti obiteljske probleme, a svjesna sam ih jako dobro. Shvaćam da ne vjerujem u sebe i svoje sposobnosti, shvaćam da sam pasivna i mlaka. Shvaćam da se ne mičem. Ja ležim. Lijeno ležim poklopljena svojim križem bez hrabrosti da ga dignem i pokrenem se. I evo, Gospodine, odlučujem se dignuti, pokrenuti. Pa makar i jedan mali mikrometar. A prvi korak neka bude ovaj moj put na Križevac. Meni ne treba lakši križ, a ni teži. Meni, Gospodine, treba MOJ križ. Moj križ koji ću grliti svojim rukama, moj križ koji ću nositi na svojim leđima, moj križ s kojim ću hodati svojim nogama. Meni treba moj križ koji će me približiti Tebi, Gospodine. I ovo je početak, novi početak. I možda ću pasti jednom, dvaput, triput ili sto puta pod svojim križem, ali ne daj mi, Gospodine, da odustanem, stanem, legnem i pustim da me moj križ opet poklopi. ISUSE, UZDAM SE U TEBE. Vjerujem da me nikad nećeš napustiti, da ćeš uz mene biti i pomagati mi. Šalješ mi prijatelje, sunce, ples, ljubav, kišu, ma sve što mi treba. I hvala Ti za to. I tako me promijenilo moje klanjanje, koje je trajalo ni sama ne znam koliko. Suze su tekle niz moje lice, ali svaka suza izbistrila je moju sliku. Svaka suza olakšala je moje srce. I ja se sad osjećam 200 tona lakša! I na kraju želim izreći rečenicu koju mi je Gospodin uputio kroz moj strašni, ali predivni broj 15: NE BOJ SE NIČEG! BEZ MOJE VOLJE NIŠTA TI SE NE MOŽE DOGODITI. Pa eto, Gospodine, neka bude volja Tvoja.
Nevena
Mislim da nitko nije ostao ravnodušan na ovo, kroz ovu djevojku i njezin križ, mislim da je svatko od nas shvatio koji je njegov križ i dobro razmislio želi li da ga pritisne ili da uzme svoj križ i pođe prema novom početku. Poslije zajedničkog doručka počeli smo se spremati za svečanu procesiju Cvjetne Nedjelje. Obukli smo na sebe ono najljepše ruho što imamo. Naše nošnje. Putem su nas ljudi pozdravljali, slikali, zaustavljali, mislim da su čak i oni osjetili naš sjaj i puninu u srcima. Nakon Svete mise vratili smo se u dom i imali zadnji zajednički ručak, a zatim smo se spustili u kapelicu da iznesemo svoje dojmove o seminaru. Zar je nakon ovoliko isplakanih suza potrebno išta reći? Na rastanku opet suze, no ovog puta svima radosnice; sretan si kad upoznaš nove ljude, samog sebe i Boga. Velike zahvale moram uputiti časnoj sestri Ljilji koja nas je vodila kroz ovu duhovnu obnovu, ona je čak toliko skromna da tvrdi da seminar vodimo sami mi, da Bog progovara kroz svakoga od nas i šalje poruku onome kome je najpotrebnija. S. Ljilja Pehar predivna je osoba koju jednostavno ne možeš prestati slušati. Komentar jednog polaznika na rastanku bio je: „Nisam znao da časne imaju tako dobar smisao za humor!“
U 15:00 sati prazan dom, 48 mladih folkloraša vraća se nasmijano i pune duše svojim domovima. Tako mi doživjesmo Uskrs, uskrsnuće Krista u našim srcima, prije samog Uskrsa. Živjeti bez Krista? Meni to ne treba!
FOTO: Toni Iličić/Josip Vasilj
uhakud.info